Za one ,,po strani” – samopouzdanje i izazovno djetinjstvo

Sve više su popularizovane teme kao što su povezanost ranog odrastanja – djetinjstva sa samopouzdanjem u kasnijim godinama. I da, ove dvije teme su jako bitne. I da, trebalo bi da ih posmatramo i analiziramo zajedno. Odrastanje u nestabilnim sredinama, porodični problemi, problematično, poročno ponašanje roditelja – sve su to uzroci koji svoje posljedice pokazuju u dvadesetim ili početkom tridesetih godina. To je obično period velikih životnih izazova, promijena, prilagođavanja, pronalaženja. Ali i period kada se vraćaju ,,duhovi prošlosti”. Često se osjećamo manje vrijednim. Povlačimo se pred autoritetima. Držimo još uvijek ono malo dijete u sebi, ranjivo. Pod stalnim strahom od toga kako će mu se obratiti – kojim tonoim kojim načinom. Da li će opet biti krivo za nešto? Da li će opet dobiti kaznu? Da li će ga danas kazniti za ono za šta su ga juče nagradili i obrnuto?

Kada dođemo u odraslo doba i uđemo u interakciju sa drugim ljudima – bilo kroz posao, bilo kroz školu počinjemo biti svjesni posljedica našeg lošeg djetinjstva. Iako smo odrasli, još uvijek podsvjesno imamo obrasce koji nas tjeraju na nesigurnost, manjak samopouzdanja. Još uvijek se brinemo i strahujemo, a da ne znamo ni sami sebi objasniti zbog čega se to dešava.

Pa da pogledamo kako to izgleda kroz oči ,,ranjenog djeteta” u nama:

Kao da su se sve reakcije, svi pokreti, sve riječi jednostavno istopili, nestali, kao da nisam bila sposobna da razmišljam kao da sam fizički bila negdje drugdje, apsolutno nesposobna da adekvatno odreagujem. Socijalno neprilagođena.

Ali nisam se tako osjećala u dubini duše. Elokventa sam, znam. Imam šta ispričati, imam šta ponuditi, nisam glupa, nisam nesposobna. Hajde, hajde, hajde odreaguj. Tajac, osjećaj potištenosti, trnci u tijelu, kiseli izraz lica, blago razvučeni osmjeh…jedna povučena djevojčica, debela, slatka…nebitna, prazna, neprilagođena…ali sltaka je, neka je. Ne, nisam glupa, nisam prazna, ja ima šta da ponudim, imam šta da kažem, imam šta da uradim. Zašto nisi? Ne znam, nisam mogla, sve u meni je stalo, totalna blokada…moždana magla, usta zavezana, tajac. Blokada, blokada.

Bojala sam se da ne ispadnem glupa, da ne kažem nešto pogrešno, nešto što neće biti tako efektno kao ono što oni kažu. A sjetila sam se kasnije šta je, tačno, trebalo da kažem, kako je tačno trebalo da odreagujem, kasnije mi je sve bilo jasno, prije toga sve je bilo magla. Djevojčice, opet si ,,po strani“.

Ovo nije isječak iz nekog događaja, bilo jednom u jednoj situaciji i slično. Ovo je gotovo svakodnevna slika jedne ,,djevojčice“ jednog ,,dječaka“ koji su se držali ,,po strani“. Iz nekog razloga su imali osjećaj kao da su manje vrijedni kada su u prisustvu drugih osoba. Kao da su svi pametniji, bolji, snalažljiviji u odnosu na njih. I ne samo da je to bila njihova uobrazilja, što realno inicijalno i jeste bila, nego kao da su gubili na svojoj spososbnosti, kao da su imali fizičke i mentalne blokade kada su se nalazili u prisustvu drugih osoba.

Ali ko su bile te ososbe, pa nisu se valjda uvijek tako osjećali, ko bi to izdržao? Naravno da nisu. Ovako su se osjećali u prisustvu dominantnih osoba, autoriteta. Ovakvi ljudi, koji su zračili nevjerovatnom energijom, kao da su isisavali i onon malo energije iz njih. A možda su oni bili pametniji, možda su bili kvalitetniji, možda su bili jednostavno bolji, ali zašto su se doimali tako ,,glupavo“ u njihovom prisustvu?

Vjerovatno ja nisam prava osoba koja bi na to pitanje mogla adekvatno i odgovoriti. Možda je to pitanje za nekog stručnjaka na polju ljudske psihe. Šta bi taj stručnjak mogao reći? Možda bi tražio korijene u djetinjstvu, možda bi rekao da su taj ,,dječak“ i ta ,,djevoijčica“ u formativnim godinama svog života prolazila kroz teror nestabilnog, poroku odanog roditelja, koji je svaki dan njihovog krhkog djetinjstva činio neizvjesnim i nesigurnim.

Možda oni nisu smjeli, čak ni kao djeca, da izraze neki svoj pokret, neku svoju riječ bunta. Možda je svaki njihov dan bio hod po tankoj žici cirkuskog šatora gdje je su pokreti ili riječi koji bi se smatrali neadekvatnim značili pad u mrežu riječi krivnje, vrijeđanja koje bi pratio nesnosan ton. I opet taj osjećaj da si izgubio i tu tanku žicu pod nogama i opet ležiš zapetljan u mreži…opet sam kriv, nije trebalo da to uradim, nije trebalo da to kažem…dođavola, kako sam glup, opet sam ga razljutio. Možda su taj ,,dječak“ i ,,djevojčica“ žrtve jednog takvog roditelja. Ali neka, mi nismo stručni za pitanja ljudske psihe, ovo je jedno možda. Jedno možda, hiljadu jeste, milion prihvati i nastavi dalje.