Femina Aeterna

Obrve. Kako pretenciozna riječ, zar ne?Dvije tanke linije dlaka iznad očiju – toliko jednostavne, a opet toliko važne. Čarobne,obećavajuće, apsolutno prebitne. Puder obrve, japansko iscrtavanje, tehnika ova, tehnika ona.Šabloni, boje, pigmenti. Sve to da bi svijet vidio koliko ste truda (i novca) uložili u te dvijelinije koje čuvaju vaše kapke.Koliko ćete izdvojiti za svoje obrvice? Pa zar je to uopšte bitno? Obrve nemaju cijenu. One suprioritet. One su… statusni simbol.Jer šta je to što prvo neko primijeti na vama? Vaš pogled? Osmijeh? Harizma?Ne. Vaše obrve.Naravno, pod uslovom da ih je radio neki božanstveni kreator, jedan od onih bogooca obrva –vizionar, umjetnik, suvremeni Michelangelo u svom salonu od zlata i ringlightova.Jer,…

Zašto žene danas osjećaju da moraju biti sve – i još malo više? Snaga ili breme? Moranje ili teret koji smo same sebi natovarile na pleća? Da li smo zaistaslobodne ili smo jedno ropstvo zamijenile drugim – suptilnijim, modernijim? Koliko vas zaistamisli da živi slobodnim životom, a da svaki dan osjeća nevidljivi teret, maglu koja vas pritišćeiz dana u dan, a da niste svjesne o čemu se radi? Jedino što čujete, ako utišate buku i obaveze,jeste pozadinski glas:“Mislim da ne mogu više…”Kada pogledamo na feminizam kao pojavnu formu u dvadesetom vijeku, pokret je pridoniomnogo – pravima žena i njihovoj slobodi. Vremenom, uzimao je maha i oteo se početnimidealima i formi,…

Sve više su popularizovane teme kao što su povezanost ranog odrastanja – djetinjstva sa samopouzdanjem u kasnijim godinama. I da, ove dvije teme su jako bitne. I da, trebalo bi da ih posmatramo i analiziramo zajedno. Odrastanje u nestabilnim sredinama, porodični problemi, problematično, poročno ponašanje roditelja – sve su to uzroci koji svoje posljedice pokazuju u dvadesetim ili početkom tridesetih godina. To je obično period velikih životnih izazova, promijena, prilagođavanja, pronalaženja. Ali i period kada se vraćaju ,,duhovi prošlosti”. Često se osjećamo manje vrijednim. Povlačimo se pred autoritetima. Držimo još uvijek ono malo dijete u sebi, ranjivo. Pod stalnim strahom od toga kako će mu se obratiti – kojim tonoim…

Welcome to WordPress. This is your first post. Edit or delete it, then start writing!